Godine 1955. prvog oktobra, počinje da radi hotel Onogošt, tada jedini hotel “A” kategorije u Crnoj Gori. Gradnja ovog velelepnog zdanja u Nikšiću, trajala je nekoliko godina. Inženjer Đođije Minjević, koji je od juna 1953. godine bio angažovan na izvođenju radova i doprojektovanju, sjeća se da se, kako bi hotel bio završen u ugovorenom roku, radilo u tri smjene. –Mimo svih propisa radili smo gipsane i štukomermerne radove na temperaturi od 10 stepeni Celzijusovih ispod nule, u nezastakljenim prostorijama. Zbog toga smo napravili koksane peći, rasporedili ih po prostorijama i neprekidno ložili. Izjutra, oko tri sata, obilazio sam gradilište sa čuvarem, ubacivao koks u te improvizovane peći da ne bi došlo do smrzavanja gipsa.
Iz tog perioda, Minjević je zapamtio još jedan zanimljiv detalj: – U enterijeru kafane, na čitavom zidu, u njenom pročelju, rađena je jedna apstraktna slika crnogorskog krša, živopisnog kolorita. Na skelama, u prisustvu nekoliko uglednih Nikšićana, pažljivih posmatrača, jednog dana, slikali su poznati naši slikari Vušković, Prijić i Berkuljan, nama u publici bili okrenuti leđima. Iznenada je u salu “uletio” jedan uvijek arogantan i nabusit sugrađanin i povišenim tonom upitao: – Ko su ovi što mažu ovaj zid? jested a sam ja u školi imao jedinicu iz crtanja, ali ovo što rade ne valja ništa! Uslijedio je mučan tajac i nakon minut – dva sa skele se prema nezadovoljnom kritičaru polako okrenuo slikar Vušković, u to vrijeme i duhoviti karikaturista “Ježa”, i hladno mu odgovorio: Da, mi ovo radimo za one koji su imali, ili imaju najmanje trojku iz crtanja.
Hotel Onogošt je bio na dobrom glasu po gostoprimstvu, predusretljivosti konobara i dobroj kuhinji. Renome prvorazredne ugostiteljske kuće uspješno čuva i povremenim novinama koje gosti u početku teško prihvataju, ali se brzo na njih navikavaju. Knjiga utisaka otvorena na recepciji hotela prepuna je najpovoljnijih ocjena gostiju. U noćnim satima grad je, tih godina, gotovo pust. Stranac u noći jedine znake života mogao je prepoznati u hotelu Onogošt u kome orkestar svira džez i klasičnu muziku.Krajem pedesetih u hotelu svira i nadaleko poznati sastav. Maestro violinist Lajoš Šipoš, popularni Šipoš Bači, sa svojim orkestrom animira i najtananije muzičko uho mađarskim romansama , rumunskim korama, divertismanima iz najpoznatijih opera. Nikšićani imaju priliku da uživaju u Kraljici čardaša i Grofici Marici. Poneko i zapleše, ali partnerku za ples i nije lako naći, je od deset gostiju tek je jedna žena. U Zelenoj sali političari i privrednici donose važne odluke za grad i život ljudi, intelektualci vode svoje rasprave, a u “boemskoj loži” odvija se neki drugi kafanski život.
tekst Maksima Vujačića
